Skender Kulenović
O SKENDERU KULENOVIĆU
Bosanski Petrovac, 02.09.1910 – Beograd, 25.01.1978.
Autor portreta, Smajil Ćar, prof.
„Sve je iz moje Bosne.
Čak i onda kad sam pisao o ljudima iz Vojvodine i Primorja,
pisao sam iz vlastitog, doživljenog kompleksa o Bosni“.
Kulenović S.
Biografija
Rođen je 02. 09. 1910. godine u Bosanskom Petrovcu. Potomak je čuvene begovske loze, u čijem vlasništvu je bilo pola Bosanskog Petrovca. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Travniku, potom je studirao pravo u Zagrebu.
Rano se opredijelio za napredni komunistički pokret: godine 1933. primljen je u SKOJ, a dvije godine kasnije u Komunističku partiju Jugoslavije. Učesnik je narodnooslobodilačke borbe od 1941. godine. Biran je i za člana AVNOJ-a. U toku narodnooslobodilačke borbe uređivao je partizanske listove, a po oslobođenju zemlje vršio je mnoge značajne kulturne i političke dužnosti, bavio se političkim radom i uređivanjem listova i časopisa (“Pregled”, “Književne novine”, “Nova misao”), radio u pozorištu i izdavačkoj djelatnosti. Bio je direktor drame Narodnog pozorišta u Mostaru.
Svoj prvi književni rad, sonetni vijenac Ocvale primule, Kulenović je objavio 1927. godine u srednjoškolskom almanahu “Hrvatska vila”, u Travniku. Kasnije objavljuje lirsku prozu u časopisu “Novi behar” u Sarajevu, prvu pripovijetku Noć u vezirskom gradu u zagrebačkom časopisu “Putokaz”, koji je pokrenuo 1937. godine sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem, te pripovijetku Rakije u zagrebačkom časopisu “Izraz”, pod uredništvom Otokara Keršovanija. U časopisima i listovima Kulenović, pored književnih radova, objavljuje i političke članke. Kao partizan, 1942. godine se javlja prvom ratnom pjesmom Pismo Jove Stanivuka partizana crvenoarmejcu Nikolaju Ivanoviču Krilovu, objavljenom u listu “Krajiški partizan”, u selu Agiću kraj Banjaluke. Iste godine objavljeno je i najpoznatije djelo Skendera Kulenovića, poema Stojanka majka Knežopoljka. Prvi put je štampana kao posebna knjiga 1945. godine i odmah postala svojina čitavog naroda. Pored ostalih, objavio je i djela: Komedije, Ševa (poema) Svjetlo na drugom spratu (drama), Poeme, Soneti i roman Ponornica (1977). U svojim zrelim godinama Kulenović je sve više iskazivao svoj intimni svijet. Posebno su zapaženi njegovi soneti, zgusnute misli i savršenog izraza. U njima je nastavljena ona nit sa kojom je ovaj pisac i ušao u literaturu.
Bio je član ANUBiH/Akademije nauke i umjetnosti Bosne i Hercegovine, dopisni član JAZU/Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i član SANU/Srpske akadmije nauka i umjetnosti. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, između ostalih Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH (1971.) i nagrade AVNOJ-a (1972.).
Kulenović je pisao lirsku prozu, pripovijetke, eseje, drame, pozorišne i književne kritike, polemike, reportaže, memoarske zapise, članke o jeziku. Mnogi književni radovi bili su mu izvan objavljenih knjiga sve do izlaska njegovih „IZABRANIH DJELA“(Sarajevo,1971.).
Najpoznatija djela su mu: kraći sonetni vijenac „OCVALE PRIMULE“; poema: „STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA“; „ŠEVA“; „SONETI 1“, „SONETI 2“; drame: „DJELIDBA“, „VEČERA“, „A ŠTA SAD?“, „SVJETLO NA PRVOM SPRATU“; pripovijetke „DIVANHANA“; priče za mlade „GROMOVO ĐULE“; roman „PONORNICA“.
Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.
Na pravi put sam ti, majko, izišo
Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.
–
Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
ko softa,
i ko kadija
pametan.
–
Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oči,
nikad mu više u njih ne pogleda:
Nit joj bje softa, nit kadija!
Pred svitanja,
prigušiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu je ubljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.
Sljepočnice nikad joj ne dirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga kliještima požude.
Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala.
“Golemo nešto, golemo sam ti skrivila!”-Allaha je
zazivala – svakog klanjanja.
Na tespih žut: suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese s njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni,
nur u pomrčinama:
Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san !
Izažeh joj se iz krvi:
Bjeh joj razgaljenje u grčinama.
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u četiri duvara.
Hašiš tupim moždinama.
Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butiće mi rumene,
ko u dušu,
u pamučne me uvijala pelene.
Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam – Allaha svog je molila –
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim, urumenim
ko djevojka pod šamijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve škole da joj izučim,
i da joj budem
učevan
i ljudevan
i kućevan,
i da se pročujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kućom oženi,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na čem žito,
na čem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke šapuću
ko o sehari mirisnoj, zaključanoj.
Kućom i dušom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kuću i dušu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz čaršije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od sreće i godina
ohlade kapci očinji,
ja,vid joj očinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki položim
ko u dušek džennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu…
A trut begovski i rakija,
u ocu muška pomama
– kućni hajduci vukodlaci –
kuću i dušu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noći dođe poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat, što joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji ćilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kuću prodasmo
i gola čerga postasmo,
plašljiva, kirajdžijska…
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulež slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva žuta obraza u četiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u školi ne krijem golih laktova,
a kad joj se vraćah s knjigama,
s glađu u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kuću i srce joj napunim
i na put pravi da joj izađem…
–
…Ne bjeh joj gojeni kućenik,
Već čudnovat kockar i pijanica,
za srce ja je ujedoh:
Svoj život bacih na kocku
i pjanstvu slobode…
O majko, majko, majko presretna,
na pravi put sam ti, majko, izišo…
Majko…
I čuj me, čuj me,
s tespihom sijeda ropkinjo:
…to ti ja, majko, pravim putem dolazim,
s vojskom i rumenim zvijezdama
i vodim nevjestu, mladu mjesečinu…
„Na pravi put sam ti, majko, izišo!“
Stvaralaštvo
Među velikanima BH pisane riječi istaknuto mjesto zauzima Skender Kulenović, koji se svrstava u najznačnije BH pjesnike 20. vijeka. Skender je pisac širokog registra i tragalačkog nemira, pjesnik izrazite senzulnosti sa posebnim čulom za punoću svijeta, pjesnik ekstaze i obuzeti lirik sveprirodne radosti postojanja. Pjesnik po vokaciji, po izvornom osjećanju jezika. Pjesma je za njega uvijek značila oblik u kojem svijet prepoznaje svoju ljepotu i veličinu. Cjelokupno pjesničko djelo je na svoj način odbrana jedinstva života i pjesme.
U besprijekorno usvojenoj sonetnoj formi najavio se svježinom jezika i stiha koji pršti od obilja, kao pjesnik sa izgrađenim osjećajem za gustinu materije i punoću svijeta. Zbog toga čitalac ima osjećaj da će se sonet svaki čas rasprsnuti i poteći ritmom slobodnog stiha.
Njegove poeme sjedinjuju dostignuća savremenog poetskog izraza sa višestoljetnom tradicijom usmenog narodnog stvaralaštva. Imaju fabulativno razvijen tekst, što je i odlika epskih formi, ali njihova najveća ljepota je upravo u lirskom sloju, unutrašnjoj izgradnji lika, te u onom katarzičnom trenutku bola i očaja, osude i revolta. Jezik se čini toliko materijalan pa izgleda da se stihovi mogu opipati i osjetiti. Personifikacija je prisutna u tolikoj mjeri da sve buja, diše i žudi. Skenderova lirika je treperenje materije u kojoj je jedinstvo čovjeka i prirode potpuno.
„Na dan
petput je od svog Allaha
iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
ko softa,
i ko kadija
pametan“.
Poema „NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO, IZIŠ’O“ izrasla je na iskustvima bošnjačke balade.
Osim poezije, gdje je njegov talenat dosegao vrhunac, Skender je pravi majstor pisanja eseja kao i pripovijetki i drama. I pripovijetke i drame pa i eseji stoje uz njegovu poeziju, kao nešto što je proširuje, dopunjava i obrazlaže, tj. kao drugi oblik postojanja te poezije. Njegovi memoari su uzbudljivi, prepuni groznice i viđeni radoznalim očima učesnika.
O Kulenoviću su pisali: Muhsin Rizvić, Enes Duraković, Rizo Džafić, Radojica Tautović, Dragutin Ognjanović, Gustav Krklec, Midhat Begić, Branko Ćopić, Miroslav Krleža, Miloš Bandić, Milan Bogdanović, Danilo Kiš, Zoran Konstantinović, Vuk Krnjević, Ivan Lalić, Asim Peco, Novica Petković, Kasim Prohić, Halid Kadrić i dr.
Danilo Kiš svoj esej počinje dijagnozom: “Skender Kulenović je bio rudar jezika… Zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika… Jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju.”
A Skender Kulenović je jedne prilike o svom pjesničkom stvaralaštvu rekao“ Svakoj mojoj pjesmi prethodio je neki neizdrživ napon u meni. Nakon nečega što je, gledano s jedne strane, neka neispoljena misao, s druge emocija“. U „Ocvalim primulama“ to je žal za sretnim djetinjstvom u Bosanskom Petrovcu prije Prvog svjetskog rata, u ratnim poemama to je krik boli, a u poznim sonetima to je misao zrelog pjesnika koji vidi iza „bezzidnog zida“.
Zaokružujući cjelokupno Skenderevo književno djelo, uočavamo da je on bio plodotvoran književnik, koji je pisao i drame i romane i putopise, ali je prevashodno vrhunski pjesnik, za koga je u historiji bosanskohercegovačke poezije rezervisano mjesto u samom vrhu.
Djela Skendera Kulenovića su izuzetne estetske vrijednosti, značajna, ne samo u bosanskohercegovačkoj poeziji, već i šire.
Nad mrtvom majkom svojom
Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.
Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.
Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krina.
Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.
Bibliografija
1. Stojanka majka Knežopoljka. str.1. 1942; – Sarajevo, 1945; 1950; 1952; – Uebers. Ina Jun-Broda. Klagelied der Mutter Stojanka, In: Der schwarze Erde. Berlin, 1958; – Stojanka majka Knežopoljka i druge pjesme. Beograd, 1962; – Stoianca mama snejpoliana. Pančevo, 1964; – Stojanka majka Knežopoljka. Sarajevo, 1967; – Prosveta. Beograd, 1967; 1968; 1972; 1974; – Stojanka mat’iz Knežopolje. Na marse. Moskva, 1969; – Ivan Goran Kovačić – Skender Kulenović: Jama. Stojanka majka Knežopoljka. Svjetlost. Sarajevo, 1971; – Jedinstvo. Priština, 1982; – Stojanka majka Knežopoljka. Tatran. Bratislava, 1974; – Stojanka majka Knežopoljka i druge pjesme. Veselin Masleša. Sarajevo, 1975; 1987; – Gradska biblioteka. Čačak, 1975; – Prijedor, 1976; – Makedonska knjiga. Skoplje, 1982; – Pesmi. (Skender Kulenović – Mak Dizdar – Dara Sekulić – Anđelko Vuletić). Mladinska knjiga. Ljubljana, 1980; – Stojanka majka Knežopoljka. Svjetlost. Sarajevo, 1980; 1981; 1982; 1989; – Glas. Banja Luka, 1981; 1987; – Veselin Masleša. Sarajevo, 1982; – Nacionalni park Prijedor. Prijedor, 1981; 1989.
2. Srce vam u miloštu nosimo. s. l. 1944.
3. Ja glasam. (Zajednička zbirka), Beograd, 1946.
4. A šta sad? Aktovka. Zagreb, 1946; – A kaj zdaj? Prevedel F. Onić. Ljubljana, 1947; – A šta sad? Beograd, 1950.
5. Komedije (Djelidba, Večera, A šta sad?). Sarajevo, 1947; 1949; – Zagreb, 1963; – Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
6. Viđenje Jovana Ćuluma sa Čerčilovim djetetom. Pripovijetka. Zagreb, 1948.
7. Zbor derviša. Poema. Beograd, 1949.
8. Večera. Komedija. Beograd, 1950; – Zagreb, 1963.
9. Ševa. Poema. Kultura. Beograd, 1952.
10. Starac i dijete. Pripovijetke iz NOB-e. Beograd, 1953.
11. Svjetlo na drugom spratu. Prosveta. Beograd, 1954; 1959.
12. Poeme. Prosveta. Beograd, 1961; 1981; – Svjetlost. Sarajevo, 1988.
13. Soneti. Matica srpska. Novi Sad, 1968; – Prva književna komuna. Mostar, 1973; Knjiga I-II. Matica srpska. Novi Sad, 1974.
14. Izabrane pjesme. Veselin Masleša. Sarajevo, 1969.
15. Poezija: Eseji. Matica srpska. Novi Sad, 1969.
16. Pisma Jovana Stanivuka (1942-1945.). Prosveta. Beograd, 1969; 1975.
17. Izabrana djela. Knj. I-V. Veselin Masleša. Sarajevo, 1971.
18. Pripovijetke. Veselin Masleša. Sarajevo, 1971.
19. Divanhana. Nolit. Beograd, 1972. 20. Gromovo đule. Priče za djecu. Vuk Karadžić. Beograd, 1975.
21. Sabrane pjesme. Srpska književna zadruga. Beograd, 1977.
22. Ponornica. Nolit. Beograd, 1977; – Svjetlost. Sarajevo, 1983; 1984/85; – Veselin Masleša. Sarajevo, 1984.
23. Kozaro, milo moje ime. Prijedor: Beograd: Novi Sad, 1977.
24. Soneti i poeme. Veselin Masleša. Sarajevo, 1983; – Poeme i soneti. Fondacija Branka Ćopića. Banja Luka, 1988.
25. Pjesme i pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
STEĆAK
Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku,
jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.
Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,
davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.
Udaljili su se od njeg i gradovi i sela.
Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.
Vjetar podsjeti lijeske, i one se šaptom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.
Zašto sam došao ovdje, kad sve već ovdje piše?
Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom dišem.
Čuj, zvoni zrelo stablo – to lijes mi teše žuna.
Stihove što još bruje dlijetom po stećku svom stišaj,
pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,
lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna.
Literatura:
Sabrana djela Skendera Kulenovića u 10 knjiga/priredila Vera Crvenčanin- Kulenović.Tuzla:Bosanska riječ, 2010.
Delić, Mehmed Meša. Pjesnik životne radosti.
Bošnjaci net web magazin. http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=48081
